SVE ŠTO SMO “ZNALI” O AIDS-u TJ. SVE
ONO ŠTO SE NISMO USUDILI PITATI
ONO ŠTO SE NISMO USUDILI PITATI
Ljudska prava i ljudsko neznanje u našoj zemljici na brdovitom Balkanu tj. kako bi neki rekli u srednjoj Europi, pokazuje nivo na slučaju oko HIV pozitivnih djevojčica Ele i Nine. Jedna je Elinih kolegica učenica izjavila je kako joj je majka rekla da će je Ela zaraziti ako joj bude puhala u lice. Ove i slične gluposti upozoravaju nas da su majke i očevi očajno educirani o AIDS-u. Većina zna samo da je riječ o nekakvoj neizlječivoj bolesti. Nije lako nositi se sa činjenicom da ti se dijete treba družiti sa Elom, međutim, gdje mi to trebamo povući granice ljudskosti i otvoreno sebi priznati da nismo bogom dani ni otporni na istu nesreću koja bi i nas mogla zadesiti. I što tada, jer ćemo se naći u koži ove djevojčice, ni krive ni dužne što boluje od AIDS-a. Budimo realni, šanse da nam dijete oboli od druženja sa Elom su za sada 1:1 000 000. Jedino ako se skupa fiksaju tak’ male ...
ŠTO JE TO AIDS?
AIDS je kratica za sindrom stečenog nedostatka imuniteta, a dolazi od engleskog - acquired immunodeficiency syndrome. Kod nas se AIDS naziva i SIDA (Sindrom imunodeficijencije), prema našem nazivu za ovaj sindrom. AIDS uzrokuje virus humane imunodeficijencije (HIV).
| Edukacija, odgoj i obrazovanje |
| Dan zaljubljenih - Valentinovo |
| Ogovori Vlade RH na upitnik EU |
| OSCE/OESS |
| Novi energenti - auto na zrak |
| Sigma centar |
| Hrvatski centar za razminiranje |
| Minska situacija općine Ogulin |
| Rubrika "Foto komarac" |
| PCAP Int. |
| Jezerce Luščić - stručna analiza |
| Družba Adria - "Tko to tamo peva"? |
| IOM |
| Međunarodni Dan zaštite močvara |
HRVATSKA STVARNOST I AIDS
Najpoznatiji slučaj kod nas, slučaj male Nine i Ele, govori o građanskom neznanju. Pogotovo u zadnje vrijeme što se tiče Ele. Budući da je spolni kontakt među tako malom djecom isključen, zaraza bi bila moguća samo kada bi djeca razmijenila krv, što je moguće samo u teoriji. Slučaj Ele i Nine specifičan je upravo po tome što su djevojčice posvojene, a “slučaj” je izašao u javnost prvenstveno zbog ranijih problema koje je udomiteljska obitelj imala (smještaj i sl). Međutim, njih dvije nisu jedina HIV pozitivna djeca u Hrvatskoj, ali zbog tajnosti identiteta problem školovanja te djece uopće ne postoji. Dodatnu sigurnost daje činjenica da su HIV pozitivna djeca dovoljno educirana da znaju da im nitko osim medicinskog osoblja ili druge educirane osobe ne smije prići kada se ozlijede. Iz svega rečenoga jasno je da je strah roditelja neopravdan - njihovoj djeci prijeti puno više drugih opasnosti za čije ostvarenje postoji realna vjerojatnost, pa ipak nitko zbog brojnih opasnosti djecu ne ispisuje iz škola. Kada bi bila istina da će Ela zaraziti djecu kojoj puše u lice, tada bi se i u Elinom bivšem razredu i među onima koji žive sa zaraženima, ali to ne znaju, pojavio veliki broj novooboljelih. Zato je još jednom nužno ponoviti da nikada u svijetu nije zabilježena zaraza socijalnim kontaktom. Pod socijalnim kontaktom podrazumijevamo normalno, uobičajeno ophođenje među ljudima, poput rukovanja, grljenja, razgovora, ljubljenja, pa i tog famoznog i uobičajenog “puhanja u lice”, tj. disanja kad su osobe blizu.
TESTIRANJE NA HIV
Najsigurniji način da saznamo jesmo li zaraženi HIV-om je testiranje. Od testiranja ne treba bježati, jer što prije ustanovimo da smo zaraženi i počnemo uzimati lijekove, duže ćemo živjeti.
Testiranje na HIV preporučuje se: muškarcima koji su imali spolne odnose s muškarcima, narkomanima koji su koristili zajedničke igle i štrcaljke, onima koji su bili u seksualnom kontaktu s gore navedenim osobama, osobama koje često mijenjaju seksualne partnere, a posebice osobe koje su imale odnos s prostitutkama i drugim osobama koje često mijenjaju partnere, općenito, svima koji spadaju u rizične skupine i njihovim seksualnim partnerima. Testiranje se u Hrvatskoj obavlja u Zagrebu i Rijeci. Testiranje je povjerljivo i besplatno. Svakako da je poželjno testirati se, stoga Vam dajemo arese za testiranje na koje se zainteresirani mogu slobodno javiti.
NAUKA U BORBI PROTIV AIDS-a
Zagreb: dr. Fran Mihaljević, Klinika za infektivne bolesti, Mirogojska 8, utorkom i četvrtkom od 14 do 16 sati (telefon 01/4678-243).
Rijeka: dr. Irena Milotić, Laboratorij za molekulsku dijagnostiku u prizemlju Klinike za infektivne bolesti KBC Rijeka, Cambierieva 17, radnim danom od 8 do12 sati.
Da bi testiranje bilo efikasno, potrebno ga je obaviti najmanje 12 tjedana nakon moguće zaraze. Naime,kad naš organizam dođe u dodir s virusom, u borbi protiv njega razvijaju se antitijela. Test se bazira upravo na tome da otkriva antitijela, što znači da je organizam došao u doticaj s virusom. Kako se antitijela najčešće razvijaju 12 tjedana nakon zaraze, potrebno je pričekati taj period. Važno je napomenuti da test može biti lažno pozitivan, pa se testiranje ponavlja testom druge vrste. Stručnjaci koji rade na testiranju znaju kada testiranje treba ponoviti bez obzira na rezultate testa. Testiranjem se ne može ustanoviti je li zaražena osoba već oboljela od AIDS-a niti hoće li se i kada prisutnost virusa u organizmu razviti u bolest. Na znanstvenoj konferenciji u New Yorku stručnjaci su, zbog velikog broja sudionika iz svijeta u istraživanju, izrazili nadu u pronalazak terapijskog cjepiva protiv AIDS-a, priznajući ipak da je do preventivnog cjepiva protiv te bolesti još daleko ... Konferencija 'AIDS Vaccine 2003.' koja se organizira svake dvije godine, okupila je nekoliko tisuća istraživača koji se bave pronalaskom takozvanog terapijskog cjepiva namijenjenog seropozitivnim osobama koje može usporiti ili zaustaviti širenje virusa, ali i preventivnog cjepiva koje bi štitilo od HIV-a. Još nije poznato kako cijepljenjem izazvati odgovor antitijela koja bi prepoznala i neutralizirala HIV, inače bismo već imali to cjepivo. Što se tiče terapijskog cjepiva, postoji velika nada u cjepiva koja izazivaju reakciju T limfocita na virus. Ukoliko se uspije cijepljenjem stimulirati smrtonosne stanice HIV-a, u zaraženih će osoba bolest puno sporije napredovati. Nekoliko liječnika iz zemalja u razvoju, među kojima i dr. Salim Karim sa sveučilišta Natal u Durbanu (Južnoafrička Republika) izrazili su zadovoljstvo zbog istraživanja cjepiva u siromašnim zemljama koje su najteže pogođene epidemijom i gdje se uvjeti prenošenja znatno razlikuju od uvjeta u visokorazvijenim zemljama. Dr. Karim je istaknuo važnost istraživanja, naglasivši da će se za tri dana koliko traje konferencija, HIV-om zaraziti 24.000 Južnoafrikanaca. Podsjetio je kako je danas u svijetu zaraženo 44 milijuna ljudi, od čega 90 posto u zemljama u razvoju, a dvije trećine u Africi južno od Sahare.
PRAVA I OBAVEZE OSOBA ZARAŽENIH HIV-om I OBOLJELIH OD AIDS-a
Osobe zaražene HIV-om i oboljele od AIDS-a imaju pravo na adekvatnu zdravstvenu zaštitu i na dostojanstven završetak života, budući im se izlječenje ne može pružiti. Zaraženi i oboljeli imaju moralnu obvezu živjeti i ponašati se tako da ne ugrožavaju druge te u cilju što kvalitetnijeg života prihvaćati terapije koje im preporučuje zdravstveni sustav. Zaraženi i oboljeli nemaju obavezu javnosti otkrivati svoj identitet.
RIZIČNE SKUPINE
Kad je riječ o HIV-u, u rizične skupine ne spadaju ljudi koji dolaze u svakodnevne, socijalne kontakte sa zaraženima. Rizične skupine su: narkomani koji koriste zajedničku iglu ili štrcaljku, promiskuitetne osobe (osobe koje često mijenjaju seksualne partnere), osobe koje su primile neprovjerenu krv ili organe, a to se odnosi na Sjevernu Ameriku i razvijene zemlje Europe (i Hrvatsku) između 1978. i 1985. (jer se nakon 1985. provodi obavezno testiranje krvi i organa), osobe čiji su seksualni partneri zaraženi HIV-om, osobe koje su se bilo kada liječile u bolnicama u Africi, osobe koje su tijekom posla ili zbog drugih razloga izložene krvi osoba inficiranih HIV-om (liječnici, osoblje u bolnicama i stomatolozi npr.)
Česta su pitanja prenose li životinje HIV. Toplokrvne životinje poput kućnih ljubimaca obolijevaju od sličnih bolesti ao što je AIDS, ali su njihovi uzročnici drugačiji, tj. ne mogu se prenijeti na čovjeka. Komarci i drugi kukci također ne mogu prenijeti HIV, ali mogu druge opasne viruse koji se prenose lakše nego HIV. S obzirom na sve rečeno, u svakom slučaju treba se čuvati prilikom seksa i koristiti prezervative.
NAČINI PRENOŠENJA HIV-a
HI virus pronađen je u krvi, spermi, vaginalnom iscjetku, cerebrospinalnom likvoru (tekućini koja obavija mozak) i u drugim tjelesnim tekućinama, no utvrđena je zaraza samo putem krvi, sperme i vaginalnog iscjetka, pa je zbog toga AIDS spolno prenosiva bolest. HIV se najčešće prenosi seksom bez zaštite (češće među muškarcima). Drugi oblik prijenosa je transfuzija (primanjem) krvi (i to je riješeno time da se u nas od 1985. sva krv testira). Transplantacijom (presađivanjem) nepregledanih organa također je moguća zaraza, kao i upotrebom zajedničkih igala među narkomanima. Liječnici se mogu zaraziti doticajem s krvlju zaražene osobe. HI virus je toliko osjetljiv da se uništava uobičajenim dezinsfekcijskim sredstvom, tj. sapunom i vodom. Poznate su situacije kada su se liječnici porezali tijekom zahvata na zaraženim pacijentima, pa u velikom broju slučajeva uopće nije došlo do zaraze. Potreba za educiranjem javnosti u tom smjeru je velika, pa smo i putem televizije, u serijama poput “Hitne službe”, vidjeli upravo ovakve situacije, ne bi li se javnost senzibilizirala na ovu problematiku. Posljednji način zaraze je tzv. vertikalni prijenos, tj. prijenos s majke na dijete. Trudna majka koja nosi virus može roditi i zaraženo i zdravo dijete. Sama činjenica da dijete može provesti u maternici majke 9 mjeseci, hraniti se iz njene krvi, a ostati zdravo govori u prilog tome da se HIV ne prenosi ni u kom slučaju jednostavno. Zaraza je moguća i tijekom poroda i dojenjem, no i to se izbjegava tako da se porod vrši carskim rezom, te da zaražena majka ne doji. HIV-om se ne možete zaraziti ako koristite javne WC, kao niti novcem, telefonskim govornicama, u sredstvima javnog prijevoza i sličnim dodirima predmeta koje su prije vas dirali brojni ljudi. HIV-om se ne možete zaraziti ni upotrebom bazena, javnih tuševa, sauna, liječenjem u bolnicama, posjetama ambulantama, stomatolozima, dodirom kože sa suzama ili slinom, kihanjem, kašljanjem, milovanjem, ljubljenjem, petingom, masturbacijom, frizerskim tretmanima, masažom, davanjem krvi, ujedima ili ogrebotinama životinja, kao ni brigom o zaraženom ili oboljelom. Kad je riječ o bolnicama, stomatolozima, njezi oboljelih i sl. podrazumijeva se da se primjenjuju uobičajeni higijenski standardi, u suprotnom je zaraza moguća. U svijetu i kod nas se raste broj novooboljelih, ali su svi zaraženi na poznate, gore navedene načine. U Zavodu za javno zdravstvo upozoravaju kako svi moramo biti svjesnida se oko nas nalaze oboljeli od različitih opasnih bolesti, čiji identitet uopće ne znamo. Jedna od takvih bolesti je, primjerice, hepatitis C. Većina zaraznih bolesti, od najjednostavnijih poput gripe do hepatitisa C, puno se lakše prenose nego AIDS, pa nigdje u medijima ne možemo pročitati kako javnost vrši pritisak da se donesu zakoni kojima će se obvezno otkrivati identitet oboljelih od hepatitisa i drugih zaraznih bolesti. Takvih zahtjeva nema jer je ipak svima jasno da bi to bilo vraćanje u srednji vijek i posezanje za inkvizicijskim metodama.