LJUDSKA PRAVA:
“PRIRODNO PRAVO”
Prirodno pravo zastupa ideju prava koje ne proizlazi iz autoriteta čovjeka nego je više predložak (pozitivnog) prava koji je zakonski uredio čovjek, kojeg i legitimira. Ono je neosporna dužnost svake državne instance i svakog čovjeka. Ljudska prava potječu iz tradicije prirodnog prava. Racionalistički i prosvjetiteljski nauk o prirodnom pravu doživio je svoj vrhunac u 17. i 18. stoljeću. U 19. stoljeću dominirao je suprotan pokret, pokret protiv nauka o prirodnom pravu - pravni pozitivizam, koji polazi od toga da je pozitivno (zakonsko) pravo jedino važeće, neovisno o tome što ono kaže. Oba ta pravca imaju dobrih strana, ali se jednako u oba kriju i opasnosti. Obje pozicije dale bi se ovako usporediti:
Nauk o prirodnom pravu - Pravni pozitivizam
Postoji nadređeno, uvijek važeće, prirodno pravo koje je predložak pozitivnih normi. Pravo nastaje iz pozitivnih normi neovisno o njihovu sadržaju. Klasičan nauk o prirodnom pravu zauzima se za apsolutni pravni sadržaj. Klasični pravni pozitivizam zauzima se za apsolutnu pravnu normu. Dakle, postoje pravna načela koja su jača od svake pravne forme, tako da neki zakon koji proturječi ovim načelima jednostavno ne vrijedi.
| Obilježimo 1, 3, 5 i 18.5 |
| PCAP International |
| Savez udruga za zaštitu potrošača
Hrvatske “Potrošač” |
| Društvo “Potrošač” |
| Hrvatska udruga za zaštitu potrošača |
| OSCE/OESS |
| IOM |
| Hrvatski centar za razminiranje |
| Minska situacija općine Saborsko |
| Rubrika "Foto komarac" |
| Obilježimo 15.5, te 20 i 26.6 |
| Otvoreno pismo prof. dr. sc. Marijana Jošta |
| Društvo za zaštitu životinja Dubrovnik |
| Nansen dijalog centar |
| Nansen dijalog mreža |
| Obilježimo 29 i 31.5 |
| Međunarodni natječaj “Prestani pušiti i pobjedi” |
Leksikonske definicije Prirodnog prava su:
Prirodno pravo (I) (latinski jus naturale), u pravnoj filozofiji naddržavno, nadpozitivno pravo, koje ne počiva na pravu koje određuju ljudi, niti na ljudskim pravnim formama, pravo kojem državno pravo ne može proturječiti ni pod kakvim okolnostima (pravo pravo, prirodno pravo...) Prirodno pravo prepoznajemo kao pravo razuma već u antičkoj filozofiji, a potom u novom dobu (renesansa, barok i prosvjetiteljstvo). Prirodno pravo postalo je poseban akademski predmet sa zatjevom da postane filozofija prava, temelj velikih pravnih sustava (Grotius, Pufendorf), temelj teorije državnih i društvenih ugovora, a samim tim i konstitutivne države, temelj humaniziranja kaznenog prava (ukidanje procesa protiv vještica i mučenja), kao i temelj pozitiviranja ljudskih prava, a tako i liberalne države. Zloupotreba pozitivnog državnog prava u 20. stoljeću, nakon 1945. godine dovela je ponovnog oživljavanja filozofske antropologije i do "povratka prirodnog prava". [preuzeto iz Bertelsmann Discovery Lexikon-a]
Prirodno pravo (II): Cjelokupnost prava koja su potvrđena u biću svakog čovjeka, u njegovoj prirodi, čovjeku urođena prava. Svaki čovjek u istoj mjeri posjeduje jednaka prirodna prava (npr. pravo na život i tjelesnu nepovredivost ili na osobnu slobodu), neovisno o njegovu spolu, starosti, položaju u društvu, neovisno o vremenu, mjestu ili državnom uređenju u kojem živi. Prirodna prava su naddržavna i zbog tog neotuđiva, "vječna" prava; ta prava se razlikuju od zakona i od drugih državno-pravnih nametnutih normi koje se s vremenom mijenjaju, dakle ona se razlikuju od pozitivnog prava i zahtijevaju veću pravnu kvalitetu nego pozitivno pravo. Korijeni ideje prirodnog prava sežu do grčke antike; prirodno pravo je u određenoj mjeri sadržano i u filozofiji nekih sofista (5.i 4. stoljeće prije Krista), u filozofiji Platona (427.-347. prije Krista) i Aristotela (384.-322. prije Krista), posebno ih je oblikovao filozof Stoa (od 3. stoljeća prije Krista) i njegovi grčkih i rimskih pristaše, te dalje razvijao od Ciceron (106. - 43. prije Krista), Seneka ( 4. godina prije Krista/ - 65 poslije Krista) i Epiktet (ca. 50.-138.). U kršćanskoj filozofiji i teologiji srednjeg vijeka, te posebno u filozofiji Tomasa Akvina (1225.-74.) i drugih skolastičara prirodna prava vrijede kao ušće božanskih prava koja djeluju u čovjeku.Političko značenje prirodna prava dobila su tek s prosvjetiteljstvom (17./18. stoljeće). Teorija prirodnog prava, koju su razvili J. Althusius (1557. - 1638.) i H. Grotius (1583. - 1645.), te dalje prerađivali i razvijali S. Pufendorf (1632. - 1694.), Chr. Thomasius (1655. -1728.), Chr. Wolff (1679. -1754.), J. J. Rousseau (1712. -1778.), I. Kant (1724. -1804.) i drugi, po kojoj su prirodna prava potvrđena u razumnoj prirodi čovjeka (razumna prava) koristila je kao filozofska osnova Francuske revolucije (1789.) i drugih "građanskih" revolucija 18. i 19. stoljeća te je postala sredstvo građanstva u njegovoj borbi protiv feudalističkog državnog sistema (feudalizma) i apsolutističke države (apsolutizma), a za pravnu državu. U ljudskim i građanskim osnovnim pravima na kojima počiva pravna država novog vremena, prirodna prava dobivaju konkretno obličje. [preuzeto iz: Beck, Reinhard: Stručni rječnik politike]